Trionic Walker kao da nudi novi početak života. Može li to doista biti istina?

Recite nam nešto više o sebi i o tome čime ste se bavili

Cijeli sam život predavao u internatskim školama i dijelio oduševljenje aktivnostima na otvorenom. Godine 1971. vodio sam ekspediciju na Island. Godine 1982. skupina od 23 osobe vozila je bicikl od Miamija do Ottawe, a 1986. 26 trinaestogodišnjaka, među kojima i budući američki veleposlanik, biciklima je prešlo put od Land's Enda do John O'Groatsa. Dijeleći tako svoje hobije, mogao sam mladima pružiti samopouzdanje koje donose fizički izazovi. 

U mirovini sam mogao biciklom proći Camino, otkriti Novi Zeland i voziti bicikl u Rajasthanu, Kerali, Tajlandu i Laosu. Nevjerojatna iskustva.

No sve je to na kraju imalo fizičku cijenu. U 82. godini razvio sam tešku reumatsku bolest i osteoporozu. Ona je oštetila donji dio moje kralježnice, a kifoza mi je izobličila držanje. Postao sam sklon novim prijelomima. Činilo se da će moja ljubav prema tjelesnoj aktivnosti biti ograničena na pomoć posebne stolice.

Zašto ste se obratili tvrtki Trionic?

Pukim sam slučajem naišao na oglas za Trionic u časopisu The Oldie. Pojavio se samo taj jedan put i često razmišljam kakvu sam sreću imao što sam ga izrezao i razmislio o njemu. Da, bio je skup, ali Walker kao da je nudio novi početak života. Je li to doista moglo biti istina? Znao sam da se prirodan hod nikada neće vratiti, ali pokazalo se da je to najbolja investicija koju sam mogao napraviti. Omogućio mi je da izlazim van. Mogao sam vježbati udove. Mogao sam vratiti zdravlje. Mogao sam se družiti i promatrati divlje životinje i svijet oko sebe. Kakav je preokret bio Trionic Walker! Omogućio mi je da sigurno rasteretim donji dio kralježnice, izvor moje boli, i pružio mi siguran i udoban oslonac kad god sam se trebao odmoriti.

Što ste uspjeli učiniti sa svojim Trionicom, a u početku niste mislili da možete?

Godine 1998. osnovao sam zakladu koja pomaže onima kojima je pomoć potrebna. Svi smo volonteri sa širokim stručnim znanjem. Nažalost, moj počasni rizničar u srpnju 2024. saznao je da mu je dijagnosticirana bolest motornih neurona (MND), za koju nema lijeka. Jonathana sam poznavao 35 godina i, kao što možete zamisliti, očajnički sam želio učiniti nešto što bi moglo pomoći njemu, njegovoj obitelji i prijateljima pred brzim pogoršanjem koje ga je čekalo.

Povjerenje koje sam imao u svoj Trionic Walker dalo mi je ideju da zimi organiziram sponzoriranu šetnju u Lake Districtu – fizički izazov koji me, ironično, učinio zdravijim.

U svojoj sponzoriranoj šetnji cilj mi je bio tijekom zime prijeći 100 milja (oko 160 km), u prosjeku oko 2 milje dnevno, uz pomoć svog Trionic Walkera; njegove gume na napuhavanje svladavaju neravan teren i loše vrijeme. 

Počeo sam 17. listopada, a danas, već u veljači, prešao sam 167,3 milje. Nadam se da ću dosegnuti 200 kad završim 28. veljače. Dosad sam prikupio ukupno 4633 funte, uključujući Gift Aid (još nezatražen od HMRC-a). Sve se donira udruzi MND Association. 

Koji je vaš sljedeći cilj sa svojim Trionicom? 

Krajem studenoga lokalne novine objavile su članak o mojim planovima za sponzoriranu šetnju. Pročitala ga je žena koja je samo tjedan dana ranije tragično izgubila supruga zbog agresivnog raka. Oboje su bili aktivni ljubitelji prirode i smatrali su da bi mu kretanje moglo pomoći, pa su kupili Trionic Veloped, koji je on stigao upotrijebiti samo nekoliko puta. Željela je da ga odmah dobijem i koristim u spomen na njezina supruga. Budući da živim u Lake Districtu, od travnja do studenoga hodam izvan uređenih staza, pa se jako nadam da će Veloped sa svojim naprednim terenskim mogućnostima proširiti moj doseg do niskih brežuljaka – uvijek u zahvalnom sjećanju na Davida. I hvala ti, Johane, što si ga prilagodio mojim potrebama.